Evolucija vuka koja je dovela do modernog psa bila je duga i isprva više oportunistička nego dobrovoljna. Zapravo, najuvriježenije teorije pretpostavljaju da su vukovi, vođeni glađu i teškim klimatskim uvjetima, pristupili prvim ljudskim logorima i hranili se ostacima hrane akumulirane na marginama samih logora.

Ova prva kohabitacija bila je prvi izbor „uzajamne pogodnosti”, koja se tijekom stoljeća nastavila sve prodornijom intervencijom čovjeka i koja je dovela do varijacije karaktera i fenotipskih osobina sve do sadašnjih pasmina.

Od kraja 19. stoljeća, razvojem moderne kinologije i osnivanjem nacionalnih kinoloških saveza, započeli smo sa sve preciznijom morfološkom definicijom pasmina, sa sve strožim standardima ali i kako se suprotstaviti stalnoj genetskoj eroziji i zbog inbridinga, koje je smanjilo genetski bazen dostupan rasi.
Sva ta ograničenja učinila su pasmine homogenijima s rizikom da u homozigotnost dovedu ne samo zanimljive morfološke karakteristike, već i cijeli niz mutacija odgovornih za ozbiljne nasljedne bolesti.

Posljednjih je godina zanimanje za ovu vrstu bolesti poraslo i zapravo su identificirani brojni poremećaji, a drugi se dodaju onako kako su okarakterizirani.
Sve je to bilo moguće zahvaljujući biomolekularnim tehnikama, prije svega sekvenciranju DNK, što je omogućilo sve detaljnije poznavanje psećeg genoma, ali općenito i drugih kućnih ljubimaca i životinja od zootehničkog interesa.

Navedene tehnike, osim određivanja genomskih sekvenci, pomažu nam razlikovati zdrave ispitanike (zvane „clear”) koji nemaju mutacije za predmetni gen (zdravi homozigoti), od nositelja (carrier) koji imaju jednu kopiju gena nemutiranog i jednu mutiranog (heterozigoti) te na kraju zahvaćene ispitanike (affected) koji imaju dvije kopije gena mutirane za bolest od interesa (homozigoti za mutaciju).
Sva dosadašnja razmatranja korisna su za razjašnjavanje važnosti genetskih testova za procjenu prisutnosti ili odsutnosti mutacija koje mogu uzrokovati bolesti koje onesposobljavaju i sprječavanje njihovog širenja na potomstvo i obolijevanja od njih u odrasloj dobi. Prilika za testiranje pasa testovima specifičnim za pasminu dio je primarnog cilja osiguravanja bolje dobrobiti pasa.

U općenitijoj perspektivi stalnog genetskog poboljšanja, dostupni testovi također imaju za cilj smanjiti gene odgovorne za bolesti u populaciji pasa tijekom vremena.
Stoga bi se test probira obavljen prije parenja mogao pokazati ključnim, kako bi se isključilo širenje glavnih bolesti pasmine na buduća legla i, što je još gore, da se neki štenci razbole.

U tu svrhu, MyLav od ovegodine nudi specifične genetske testne profile za više od 60 pasmina pasa. Svaki profil uključuje glavne poremećaje koji su najčešći u svakoj pasmini, a da biste dobili sve te informacije, jednostavno nam pošaljite uzorak krvi u K3EDTA. Ukoliko je uzimanje uzorka kod štencaca otežano, moguće je poslati nekoliko briseva bez transportnog medija, dobivenih četkanjem desni.